Svako jutro je novi neprospavani dan, draga moja.Pa i jutro oblačno je lijepo u svojoj tmurnosti i neobuzdanosti dok tvoj Calvero stavlja šminku za cijelodnevnu životnu bitku. U kazalištu života gdje svakojakih glumaca ima,pa ni ne znaš tko koji lik igra,sve se pretvori u svakodnevnicu lošeg hrvatskog crno-bijelog filma. Publike više nema ni nema, niti ih tko treba,jer san je ostvaren, draga moja,rođenjem potpuno istih ovaca i kretena, molitvi, običaja i savrešenog tog sistema. I dok raštimani limenjaci sviraju „Usamljenost koja boli“, samo stara Pucina violina pusti notu koja plače za onu koju ja volim. A rasplakani klaun što na uglu parka stoji,on simfoniju tišine čuje jer godine više ni ne broji. Živiš ono što si prezirao kao i mnogi drugi,i čudiš se što grad tvoj više te ne voli. Al ne sudi preoštro i diši plućima punim,jer dade ti to Gospodin preko puta koji je s didom tvojim plovio oblacima i sa zvijezdama pio milion puta. Znali ste vi ,vragovi crni, da je iz ritma srca ljudskog krenuo postanak prvi.A tebi Calvero, ostao je samo tvoj stari Buster i note razbacane što prašinu po podu kupe kad si shvatio, da tuđoj majci zemlji si pjevao,a strancima,i lažnim idolima,njihovim zlatnim dukatima se klanjao. A ti sad, što sa ljetom si znao pričat,gledat mrave kako složno nekoj kraljici služe, znao čuti zmiju koja, kad ju boli, u grču samrtnom sikće, sad veseliš se jeseni koja neupitno stiže, da kišom svetom osvježi zemlju i šumama daruje prekrasno lice. A zimi,ti lutalico,čuješ vapaj onih umrlih, sretan, jer znaš da i oni u vječnoj ,složno tišini, zajedno će vijekovima kroz tvoje pjesmu nastavit da žive.Pogotovo ratnici oni, koji u krvi i kaosu poziv su čuli, mačeve grijali i vrance spremali brzo, da iz kaosa melodiju novu skuju, da i djeca njihova pjevaju slobodno, pa nek ih onda i cijeli svijet čuje. A pogled svoj sokolov prema moru digli su, znajuć da duboko u svoju povijest i početak moraju zaroniti. Jer iz tih dubina i krenula je ljubav naša, draga moja, poruka u boci,koja cijelom svijetu kaže, da se sad mir, ljubavlju ovdje plaća i pa nek svi odmor zasluženi, ovdje na bijelom kamenu traže. Za ukradeno djetinstvo više ne marim, jer dobio sam sto sam htio,tebe draga moja,grad naš,sprovode i svatove pijane,sarme,juhice,al najbitnije sto sam dobio što će mi srce slavonsko, u morskim mojim plavim dubinama ,bez straha i na svom, u miru prestati da kuca. I stoljecima odolit ce sad trud ,djece te naše“, jer njih vrijeme ubit neće i više ne može, a grad ce ostat uspravno kao spomenik poštenima koji u parku nekad davno bijaše, a sa pozornice ljetne, pljusnut će val neki novi i samo odnijeti prazne naše čaše! Prijatelju mom Puci Pintariću i svim poginulim i nesretno stradalim u Domovinskom ratu!
